GONE BALD - Soul Vacation At Rehab Clinic [Interstellar Records 2003.] CD
Hmm, svaki put od "plavog" albuma [drugi, istoimeni cd, cetvrti album,
1997.] na ovamo kazem sam sebi "Ok, ne moze vise to biti to, nije moguce da
je jednako dobro, toliko sjebano i prekrasno u isto vrijeme. To sigurno vise
nije to.". A zapravo prije tog albuma sam to vec rekao za drugi, koji je
mozda do dana danasnjeg odma iza "plavog". Eto, opet mi ne ide. Opet mi
dodje da lazem sam sebe i da mislim kako je nemoguce da ce ista vise
ikad biti tako jednako dobro. Ovaj put su me zajebali jos dodatno time sto
sam im radio koncert prije nego sam cuo ovaj album [a i pobrinuo se
za audio/video snimku sa istoga, hehe], tako da sam znao da ima jos super
stvari poslije i da ce slijedeci biti jednako dobar. Ako ne i bolji, hmmmm.
Da, mozda je vrijeme da prihvatim da netko moze raditi super stvari 10 i
vise godina a da nimalo ne izgubi na kvaliteti. Bas kao i Sonic Youth,
naprimjer, koji su mi godinama mozda i najdrazi bend. No, dosta o tome. Ovo je sve bio
pokusaj da vam docaram koliko je tezak posao pisati recenziju necega kao
sto je Gone Bald. Evo ih u 10. godini postojanja, 6-7 albuma je iza njih, a
oni jos uvijek zvuce najsjebanije na svijetu i najshrvanije od svih noise
rock bendova koje znam. Malo manje od sat vremena, sedam stvari, super! Nakon treceg
albuma izgleda da Ici i ekipi [koja se sa svakim novim albumom zapravo
mjenjala] nije vise lako napraviti stvar od 2-3 minute. Ovo je zadiranje u dubinu, ovo
je grebanje po emocijama, ovo je skupljanje komadica, pravljenje mozaika,
strepnja, iscekivanje, obrati. Uz, usudio bih se reci, malo losijeg bubnjara
nego na proslom albumu [vjerovatno zato ima i malo manje "jazz" strukture
nego na njemu... ] tu je i dalje teatar koji vas tjera da se ozbiljno
zapitate u cemu je problem. Zasto smo tako nesposobni za zivjeti, biti
sretni, komunicirati, biti zadovoljni, ispunjeni..... Ja i dalje ne znam puno odgovora na ta
pitanja kao i prije slusanja ovoga, ali znam da imam druga u nevolji. Jos
jednog. Sedmog od Gone Bald. I na tome im hvala. No da ne bude sve tako sjebano i
nesretno, tu je i 6. stvar, koja mi se cini da je prva optimisticna stvar
u karijeri ovog benda. I opet prekrasna na svoj nevjerovatan nacin. Nekako
mi ta stvar vraca 5. mjesec prosle godine kad sam sa doticnom gospodom
proveo par zbilja prekrasnih dana i uvijek se sjetim zajednickog druzenja i
svega kad je cujem. Sta se tice produkcije, ja bi im platio Steve Albinija
da mogu, ali nije ni ovo predaleko. Ma kurac, ne mogu ja o tome govoriti. Da je
diktafonusa najgora bilo bi mi super. Uvijek sam albume smatrao dobrima
ako dobro docaravaju atmosferu i ako se kuzi sta bend zeli reci. A ovdje se
to doista vidi. I cini mi se da su malo dopustili sebi da udje i drugih
stvari u njih, ima tu i sasvim laganih djelova, necu govoriti post rocka, taj me
izraz zaista nervira. Jos jedna stvar koja je zaista dobro pogodjena,
repetitivnost i monotonija sa kojom je nekako dobiveno na osjecaju istrazivanja vremena
[tj. dobro opisivanje prolaznosti i praznine]. Ali to opet nije nista novo
za njih. To je valjda ona razlika izmedju bendova kojima stvari po zvuku i strukturi
zvuce ko simfonija [najbolja 2 primjera za to su mi zadnji Swans i
Neurosis], i bendova koji zvuce kao "obicni" pank rok bendovi. Zato bi i Gone Bald-u
dobro dosla jos bolja produkcija. Da malo podebljaju taj osjecaj. A svega
ostalog, kao i iskrenosti, im nimalo ne fali. Jedva cekam novu, najavljenu trilogiju albuma
koji nas od Gone Bald cekaju u ovoj i slijedecoj godini. Let's face it-zivot
je patnja od pocetka do kraja. Zato se o tome ne moze ozbiljno govoriti par godina, pa
onda preci na neke druge stvari ili prestati skroz. Barem ne ako vas te
stvari stvarno zanimaju i zelite ih istrazivati, tj. ako se zovete Gone
Bald. Momci su odlucili istrazivati dok postoje i biti jednako duboki i
predani u tome. A to je odlika najboljih. To je razlog zasto zalim one koji tek sad ulijecu
u "magicni vlak" na voznju kroz pakao zivota. U svakom slucaju im od sad
vise vjerujem i jedva cekam slijedeci susret, negdje na kisi, u nepoznatom gradu,
dan nakon sto sam opet shvatio da "what was once is no more". To
je to. Kraj i pocetak. Recovering by suffering.
5/5, Igor Mihovilovic