27. 05. 2003. - TODAY IS THE DAY, CHARGER, CLOSER THAN KIN, GONE BALD
Mocvara, Zagreb, Hrvatska

Nakon nastupa Pungent Stencha u sklopu koncerta koji se mogao nazvati metal zicerom, barem u pogledu glazbenog stila i publike, tri dana kasnije uslijedio je koncertni test malo drugacijih granicnih vrijednosti. O neupucenosti i nezainteresiranosti puka za ovaj dogadaj svjedocio je relativno mali broj posjetitelja, što ipak nije sprijecilo iste da zajedno s izvodacima uživaju u pruženoj zabavi.

Oko pola deset na stage se penju Nizozemci Gone Bald, ciji je frontman Hrvat iz Siska (ako se ne varam). Unatoc tome da su ovdje nastupili i prije deset dana, posao su obavili vrlo usredotoceno i adekvatno su zagrijali ambijent za cjelovecernji val buke. Gone Bald kombiniraju ceste promjene ritma i intenziteta s preciznim tajminzima, emocionalnost, buku i zanimljiva gitaristicka rješenja. Koncertno zahvalnija i pitkija glazbena forma dolazi nam u obliku Closer Than Kin, koji na vrlo slušljiv i gibak nacin miješaju sve i svašta, od melodicnog HC / punka, klasicnog žestokog i žustrog HC-a, do modernog thrasha i nu zvuka. Jedino nisam razumio zašto se karakteriziraju kao horrorcore kad zvuce školski, za pitome mlade uzraste. Možda zbog lirike. A možda su u...
Pravo zlo i buku dostavili su nam Britanci Charger. Naravno, u skladu s mnogima njima nalik, odani su bendovima tipa Black Flag, Black Sabath, a kao lajtmotiv dolazi mikrofonija te masni i jednostavni sludge rifovi, pa nije ni cudo što doista zvuce kao manje inertni nadobudni hibrid Iron Monkeya i Eye Hate God. Iako ne baš komunikativni i raspoloženi (respect!), pokazali su da ih boli kita, te da su bolno bucni, nadrkani, konkretni i do koske ogoljeni sludgeri. Vokalist Tim stalno je nešto negodovao oko zvuka i rasvjete. Možda se ne bi trebao toliko nervirati da ne završi kao Johnny Morrow iz Iron Monkeya (koji vjerovatno nije preminuo od srcanog udara, vec ga je ublia black metal mafija jer je mrzio black metal (SIC)).

Uz mikrofoniju poceli, s istim završili. Odoše mi bubnjici! Usprkos mom znatnom umoru, nije mi palo na pamet propustiti Today Is The Day, bend koji u beskompromisnom obliku koristi mržnju, depresiju i sve ostalo negativno što razdire covjekov zdrav razum, a da se izraziti kroz glazbu. Steve Austin doista je impresivan predvodnik svog copora. Mijenja clanove benda kao što je Stanley Kubrick mijenjao svoje filmsko osoblje, lud je kao pas koji jede djevojcice, a ljut poput razjarene zmije u potrazi za žrtvom. Sikce na cijelo jebeno covjecanstvo u želji da ga proždre u maniri najcrnje frustracije mizantropski distorziranog antikrista. No, zvjer koju Austin utjelovljuje istovrijemeno je i ranjiva, dok Today Is The Day predstavlja egzorcizam svih njegovih patnji, neostvarenih žudnji, prijevara, boli i izolacije. A uživo? Covjek trci, skace, svira, vrišti, sam stavlja kazete s introima i gasi ih, potice publiku na kretnje i unosi dušu i tijelo u svaku sekundu svoje glazbe. Proliveni znoj mogao se mjeriti u decilitrima. Basist takoder rastura, a novi bubnjar nije ljudsko bice (gdje ih samo nalazi?!). Nesveti trojac svirao je prilicno dugo, podjednako rasporedivši stariji i novi materijal. Isticanje pojedinih pjesama nije potrebno, jer bilo ih je zaista mnogo (a i vecina ih nije dugacka). Samo bih napomenuo da pobornici meni omiljenih "Temple of the Morning Star" i "In the Eyes of God" nisu zakinuti. Na jednoj pjesmi gostovao je pjevac iz Gone Bald, a na obradi pjesme Chrisa Isaaca (ne pitajte me zašto!) ekipa iz Closer Than Kin i još neki. Krš, lom, krv, znoj, suze, pivo, staklo, buka... ...biiiip!
Nekima je možda pred kraj koncerta vec bilo prenaporno, ali su i takvi ostali pogledati headlinere do kraja, makar zbog überdrummera.

Majca "In the Eyes of God" prodana je u rekordnom broju primjeraka, dovoljno da se osnuje mlada i stara T. I. T. D. nogometna reprezentacija. Vjerovatno zbog ultra - mega - turbo - cool - zle slike na prednjoj strani ili su neki na koncert došli samo da kupe jeftinu majcu i time obnove svoju garderobu za hladnije dane.

"Today Is The Day.
To destroy mankind and all that it stands for. To live my life the way I want to. To do what I believe is right. To devour enemies and celebrate life with friends. To never give up even though it hurts. To fight the blackness inside. To walk alone. To go beyond. To look within. To give yourself. To love and to hate.
Today Is The Day" (Steve Austin)

Matija Jelic